Zanatlijski dom

Arhitekt Stjepan Planić (1900. – 1980.) svojim je bogatim opusom i kontinuiranim zalaganjem za promicanje humanističkih načela u arhitekturi bio jedan od ključnih sukreatora hrvatske moderne arhitekture.
Zanatlijski dom na Pantovčaku 5 projektirao je kao stambenu najamnu zgradu Zanatlijsko-pomoćničkog društva, čija je svrha bila ostvarivanje prihoda od najma za potporu članovima društva i njihovim obiteljima.
Na pozivnom natječaju 1930. godine Planićev je projekt osvojio jednu od triju ravnopravnih prvih nagrada, a potom je odabran za izvedbu jer je najbolje odgovarao zahtjevima racionalne i rentabilne gradnje.
Zgrada je prvotno bila zamišljena kao trokatnica s ulazom iz Pantovčaka, no Planić je oblikovao složeniju prostornu organizaciju od uobičajene ulične najamne zgrade. Sjeverno, ulično krilo prati konkavnu liniju Pantovčaka, dok se prema dvorištu razvija zavojito krilo tlocrtnog oblika slova „S“.
Takvim je rješenjem dvorišnim stanovima osigurano više prirodnog svjetla i zraka, a odmakom od zapadnog ruba parcele oblikovan je prolaz koji je trebao povezati zgradu s Ilicom.
Nakon odabira Planićeva projekta pristupilo se izradi detaljnih nacrta, a prvi su radovi započeli u ožujku 1930. godine. Već u studenome iste godine u zgradu su se uselili prvi stanari.
U zgradi je bilo projektirano petnaest dvosobnih i trosobnih stanova u uličnom dijelu, devet dvosobnih stanova u dvorišnom krilu, dva podrumska stana te dva atelijera u potkrovlju. Njima su se neko vrijeme koristili arhitekti Juraj Denzler, Mladen Kauzlarić i Ernest Tomašević.
Razvedenom tlocrtnom dispozicijom, prilagodbom zakrivljenoj ulici i nastojanjem da se najamnom stanovanju osiguraju kvalitetniji uvjeti, Zanatlijski dom pripada ranim Planićevim ostvarenjima u kojima se funkcionalnost, racionalnost i promišljen odnos prema urbanom prostoru povezuju u jedinstvenu arhitektonsku cjelinu.