Uspinjača

Jedan od simbola Zagreba, Uspinjača koja povezuje Donji i Gornji grad, podignuta je na kraju nekadašnje Bregovite, danas Tomićeve, ulice između 1888. i 1890. godine, a u redovitom je prometu od 1893. Sagrađena je inicijativom i kapitalom osječkog poduzetnika D. W. Kleina. Projekt uspinjače povjeren je vlasnikovom inženjeru Lautereru s kojim je u koncipiranju stubišta uz uspinjaču surađivao zagrebački gradski inženjer Milan Lenuci. Stroj uspinjače nabavljen je kod budimpeštanske tvrtke Ganz. Nakon što su ceste i stube stoljećima bile jedina veza Gornjega s Donjim gradom time su konačno dva povijesna dijela Zagreba bila povezana modernim prometalom, kojim se htjelo oživjeti Gornji grad i zaustaviti njegovo gospodarsko nazadovanje. Zgrade-kućice za stanice u Tomićevoj ulici i na Strossmayerovom šetalištu izvedene su u pojednostavljenoj verziji neorenesansnog stila i zaključene zaobljenim krovištem. Neposredno nakon dovršavanja Zagrepčani su ih smatrali previše arhitektonski jednostavnima i nazivali su ih seoskim hambarima, dok su uspinjaču zbog čestih kvarova posprdno zvali zapinjačom. Osim zgrada zanimljiv je, kao primjer inženjerske arhitekture historicizma, i vijadukt koji ih povezuje, na koji su postavljene šine za kabine. U početku Uspinjača je vozila na parni pogon, a kasnije je elektrificirana. Sve do 1929. nalazila se u vlasništvu Dioničarskog društva zagrebačke parne uzpinjače, da bi nakon isteka četrdesetogodišnje koncesije postala jedna od institucija u vlasništvu zagrebačkog Gradskog poglavarstva. Stanične zgrade zamijenjene su novim strukturama, koje imitiraju izvorni izgled, pri obnovi 1973. – 1974. godine. Nova temeljita obnova uslijedila je 2025. – 2026. godine. Uspinjača predstavlja jednu od najvažnijih turističkih atrakcija Zagreba.