Mrtvačnica groblja Resnik

Adresa
Resnik V3, Zagreb
AUTORI
Igor Presečan i Damir Gamulin
Stručno vodstvo
Igor Presečan dipl.ing.arh, Damir Gamulin dipl.diz.
NATJEČAJNI AUTORSKI TIM
Damir Gamulin, Igor Presečan, Veronika Radman
PROJEKTNI TIM
Veronika Radman, Silvija Pranjić, Ela Prižmić, Melita Hrustić, Ivan Palijan
Fotografije
Lendler, Gamulin, Dorotić, Bosnić
Ostavljanje pokojnika na određenom mjestu duboko je intiman trenutak. Sam čin odvija se postupno i uključuje komunikaciju više prostora – mrtvačnice, crkve i groblja. Ta se postupnost očituje i u prostornoj organizaciji Oproštajnog paviljona na groblju Resnik.
Mrtvačnica je po svojoj funkciji univerzalno mjesto koje podrazumijeva tišinu i sabranost. Ova kuća nije zamišljena kao čvrsto tijelo u prostoru, već kao jasno organiziran, prozračan sklop s naglašenom upotrebom grubih, prirodnih materijala. U završnoj obradi korištene su kalane hrastove platice iz okolnih šuma te lijevani beton spravljen na gradilištu, s vidljivim kamenim agregatom prikupljenim na samoj lokaciji. Time se snažno utjelovljuje „genius loci“.
Arhitektura spaja lokalnu tradiciju i suvremenost – nastala je za potrebe lokalne zajednice, oslonjena na graditeljsku baštinu, ali oblikovana suvremenim principima funkcionalnosti i redukcije materijala i detalja.
Do objekta, duboko uvučenog u parcelu, distanciranog višeslojnim raslinjem i skrivenog od pogleda, posjetitelja vodi izlomljena pješačka rampa. Ona se otvara prema oproštajnom trgu izvedenom u prirodnoj bijeloj sipini, koji se potom uvlači pod duboki trijem. Trijem predstavlja prvi kontakt s kućom, ali i element koji povezuje sve zone sklopa.
Kuća je oblikovana jednostavnom kompozicijom triju paralelnih masivnih zidova u pomaku, izvedenih od kalanih hrastovih platica. Takva organizacija omogućuje jasnu gradaciju sadržaja i potreba korisnika, s ciljem što dostojanstvenijeg ispraćaja pokojnika.
Iako posjetitelj u ovaj vizualno suzdržan prostor ulazi s jasnom namjerom, prostor odiše smirenošću, postignutom izborom materijala i kontroliranim prorezima dnevnog svjetla. Kontemplativni karakter prostora nosi univerzalnu civilizacijsku dimenziju – udomljuje tijelo i označava prijelaz prema bestjelesnom, materijalizirajući nematerijalno.
Upravo to ovu kuću čini arhitektonskim djelom, a ne samo građevinom sa specifičnom funkcijom.