Hotel Esplanade
Adresa
Mihanovićeva 1
Autor
Dionis Sunko
Godina izgradnje
1923.-1925.
Stručno vodstvo
dr.sc. Marina Bagarić, muzejska savjetnica MUO
Fotografije
Hotel Esplanade
Hotel Esplanade izgrađen je na inicijativu Dioničkoga društva za gradnju svratišta i kupališta – trgovačkoga društva u vlasništvu 17 hrvatskih banaka na čelu s Prvom hrvatskom štedionicom. Gradnja suvremeno opremljenoga hotela u Zagrebu planirana je i ranije, još prije Prvog svjetskog rata, zbog jednostavne činjenice da je rastućem gradu nedostajao takav jedan hotel. I premda je na natječaju za gradnju hotela najboljim rješenjem proglašen projekt Otta Rehniga, izrada glavnoga projekta s reduciranim programom gradnje povjerena je zagrebačkom arhitektu Dionisu Sunku, koji je svoje projektantske sposobnosti već dokazao na najrazličitijim vrstama zadataka, uključujući i kompleksne gradnje Prve hrvatske štedionice u Osijeku i u Beogradu. Hotel Esplanade – monumentalni soliter na južnom potezu zagrebačke Zelene potkove – udovoljio je svojim prostornim rješenjima i opremom svim zahtjevima modernoga doba i potrebama novih putnika, ali i građana Zagreba. U donjim su etažama hotela, uz obavezne servisne prostorije, zajedno smješteni i javni sadržaji i sadržaji rezervirani samo za hotelske goste: uz hotelski se restoran tako nalazi velika kavana s terasom, a hotelsko predvorje ujedno je predvorje središnje plesne dvorane (Smaragdna dvorana). Na katovima su hotelske sobe – ukupno dvije stotine, dok je etaža potkrovlja bila namijenjena stanovanju hotelskoga osoblja. Javni prostori hotela opremljeni su skupocjenim materijalima (mramor, hrastovina, pozlaćena bronca, mesing, kristal), dojmljivih su dimenzija, impresioniraju kombinacijama boja i tekstura. Prostorije namijenjene gostima opremljene su s umjerenijom dozom luksuza, njihov je namještaj bio masivan i funkcionalan, ukrasi odmjereni. Arhitekt Sunko nastojao je na više razina uklopiti veliki hotel u neposredni okoliš, ali i poslati poruku da se iza fasade nalazi udoban i luksuzno opremljen prostor. Dojam masivnosti arhitekt izbjegava osnovnom kompozicijom volumena, odnosima uvučenih i istaknutih dijelova, visinama etaža, oblikom krova. Na oplošju kombinira elemente preuzete iz klasicističke tradicije i neobaroka, čime korespondira neposrednoj okolini. Prostranom terasom na koju se nastavlja gradski perivoj hotelska se zgrada simbolički otvara svima – građanima i posjetiteljima Zagreba, putnicima u prolazu.