DEŽMANOV PROLAZ
ARHITEKTI
Ignjat Fischer (atribucija autorstva Zvonimir Vrkljan), Aleksandar Freudenreich i Pavao Deutsch, Vladimir Šterk, Rudolf Lubinsky (u suradnji s Jurajem Neidhardtom), Boris Krstulović, Antun Ulrich
ADRESA
Dežmanova ulica 1-10
GODINA IZGRADNJE
1927. – 1997.
STRUČNI VODITELJ
viši predavač Marina Bertina
Status
PREVENTIVNO ZAŠTIĆENO DOBRO (Ulica Ivana Dežmana 10)
Autor fotografija
Marko Ercegović
1927. – 1997. / Ignjat Fischer (atribucija autorstva Zvonimir Vrkljan), Aleksandar Freudenreich i Pavao Deutsch, Vladimir Šterk, Rudolf Lubinsky (u suradnji s Jurajem Neidhardtom), Boris Krstulović, Antun Ulrich
Na mjestu gdje rukavac park šume Tuškanac seže u sam centar grada formiran je prolaz Tuškanac, danas Dežmanov prolaz. Odluka o interpoliranju prolaza u Ilici, na kućnom broju 40 donesena je još 1904. godine u kontekstu planiranja Rokovog perivoja. No, realizacija započinje tek krajem 20-ih godina prošlog stoljeća izgradnjom zrcalno simetričnih stambeno poslovnih-zgrada Aleksander-Domac, prema projektu Ignjata Fischera uz atribuciju autorstva Zvonimira Vrkljana. Za daljnju regulaciju proširenog profila ulice s drvoredom zaslužni su arhitekti Josip Seissel i Josip Pičman, dok perimetar postepeno izgrađuju: atelijer Freudenreich & Deutsch, Vladimir Šterk, Rudolf Lubinsky (u suradnji s Jurajem Neidhardtom) te Boris Krstulović. Niz zgrada završava izuzetnim mikro-urbanim zahvatom u zapadnoj padini prema Rokovom perivoju, Aleksandrovim stubama arhitekta Antuna Ulricha. Kreativnim sluhom autora akcentuirana je situacija suptilnog, slojevitog, stupnjevanog prijelaza između gradskih ambijenata oprečnih karaktera. Vrijednosti ovog arhitektonsko-urbanističkog sklopa potvrda su svijesti o oblikovanju prostora kao javnog dobra, pa tako i društvene svijesti o izgradnji grada početkom prošlog stoljeća.
Na mjestu gdje rukavac park šume Tuškanac seže u sam centar grada formiran je prolaz Tuškanac, danas Dežmanov prolaz. Odluka o interpoliranju prolaza u Ilici, na kućnom broju 40 donesena je još 1904. godine u kontekstu planiranja Rokovog perivoja. No, realizacija započinje tek krajem 20-ih godina prošlog stoljeća izgradnjom zrcalno simetričnih stambeno poslovnih-zgrada Aleksander-Domac, prema projektu Ignjata Fischera uz atribuciju autorstva Zvonimira Vrkljana. Za daljnju regulaciju proširenog profila ulice s drvoredom zaslužni su arhitekti Josip Seissel i Josip Pičman, dok perimetar postepeno izgrađuju: atelijer Freudenreich & Deutsch, Vladimir Šterk, Rudolf Lubinsky (u suradnji s Jurajem Neidhardtom) te Boris Krstulović. Niz zgrada završava izuzetnim mikro-urbanim zahvatom u zapadnoj padini prema Rokovom perivoju, Aleksandrovim stubama arhitekta Antuna Ulricha. Kreativnim sluhom autora akcentuirana je situacija suptilnog, slojevitog, stupnjevanog prijelaza između gradskih ambijenata oprečnih karaktera. Vrijednosti ovog arhitektonsko-urbanističkog sklopa potvrda su svijesti o oblikovanju prostora kao javnog dobra, pa tako i društvene svijesti o izgradnji grada početkom prošlog stoljeća.